Incident u Bijeljinskoj gimnaziji 1934.

Dole svi kraljevi!

Jedan stari i zubom vremena iskrzan fascikl čuva dragocjena dokumenta o događaju koji se 1933. godine odigrao u Bijeljinskoj gimnaziji. Među njima se nalazi i povjerljivi akt Ministarstva unutrašnjih djela Kraljevine Jugoslavije, u kome, pored ostalog, piše: "...Posle smrti Blaženopočivšeg Kralja Aleksandra napisao je jedan učenik VIII razreda na školskoj ploči: "A bas le roi!" (Dole kralj!), a jedan drugi osmoškolac označio je Kraljevu sliku krstovima kredom. Istragom je utvrđeno da su se ova dvojica sa još nekoliko drugova sastajali u svrhu čitanja marksističkih djela. Ovako kompromitovani đaci kažnjeni su."Napisani redovi su istiniti iako je potpuna istina o ovom događaju nešto drugačija. Njen početak dogodio se 9. oktobra 1934. godine. Tog dana je izvršen marseljski atentat. Jedan kralj je pao. Dva dana kasnije 11. oktobra u osmom razredu Bijeljinske gimnazije jedan učenik prilazi tabli i na francuskom jeziku ispisuje: "A bas tous les rois! Vive la revolution contemporaine!" ("Dole svi kraljevi! Živjela savremena revolucija!") To je bio početak burnih događaja koji su tri mjeseca potresali ne samo Gimnaziju već i čitavu Bijeljinu.

Direkcija škole je ubrzo saznala šta se u osmom razredu dogodilo. Istraga o tome trajala je punih petnaest dana, ali je čitav razred bio jedinstven. Pa ipak, direkcija se odlučila na oštre mjere. Dvadeset petog oktobra, za vrijeme školskog odmora, petorica učenika osmog razreda pozvani su u direktorovu kancelariju. Tu im je saopšteno da su isključeni iz Škole i naređeno da se odmah vrate u razred, gdje se već nalaze svi njihovi drugovi, ali iz njega više ne izlaze. Kad je nekoliko minuta kasnije profesor latinskog jezika pokušao da uđe u osmi razred da bi održao čas, naišao je na zatvorena vrata. Pokušao je da ih silom otvori, ali uzalud.

Za to vrijeme u razredu je vrilo kao u košnici. Učenici su iza vrata naslagali sve školske klupe i ostali namještaj. Odlučili su da vrata drže zabarikadirana sve dok ne sastave protestnu rezoluciju upućenu direkciji Škole, u kojoj će tražiti da se obnovi proces i vrate u Školu isključeni učenici. Dok uzbuđeni mladići i djevojke, na listu istrgnutom iz đačke sveske ispisuju posljednje redove rezolucije, pred zabarikadiranim vratima pojavljuje se direktor Škole. On protestuje, naređuje, ubjeđuje, moli, ali su učenici nepokolebljivi. Direktor poziva u pomoć dvojicu policajaca, ali ni njihov autoritet, i ramena kojima navaljuju na vrata, ništa ne pomažu. I dok direktor razmišlja šta da učini, policajcima stiže pojačanje. Pred zatvorenim vratima nalazi se jedanaest policajaca. Policajci se pripremaju da razlupaju vrata. U razredu još bruji kao u košnici. Učenici završavaju rezoluciju i svi se potpisuju, i to naokolo, u krugu, da niko ne bi bio na čelu. Već čuju kako vrata popuštaju i spremaju se za odbranu. Lome nekoliko stolica i "naoružavaju" se.

Vrata su naizad provaljena, barikade srušene. I dok na samim vratima nastaje gušenje između policajaca i učenika, pomalja se jedna ruka i skamenjenom direktoru pruža rezoluciju, koju ovaj prihvata.

Barikada je srušena i učenici odbačeni od vrata. Ali oni se ne predaju. Svi, koliko ih ima, čvrsto su se zagrlili sprečavajući policajce da izdvoje petoricu isključenih učenika. I dok gušenje traje i padaju udarci, učenici uzvikuju: "MI SMO JEDNO!". Policajci su najzad posustali pred tim jedinstvenim otporom. Pristaju da svi idu zajedno sa isključenim učenicima, i čitav razred kreće u Sresko načelstvo.

Bila je to neobična povorka, koja se ćutke kretala sredinom glavne bijeljinske ulice. U sredini su bili đaci sa knjigama, a okolo njih jedanaest policajaca. Jednog od povrijeđenih učenika, dvojica njegovih drugova vodili su između sebe. Čitava kolona se zaustavila pred ambulantom da se učeniku pruži pomoć, a onda su krenuli dalje.

U Sreskom načelstvu zadržali su samo petoricu isključenih učenika. Protestujući protiv toga, svi ostali učenici se vraćaju pred Gimnaziju i objavljuju da će štrajkovati sve dok njihovi drugovi ne budu pušteni iz zatvora. U tome su uspjeli još istog dana.

Kad školske vlasti nisu ništa uspjele da postignu, istragu preuzima policija, ali bezuspješno. Uzbudljivi dani promiču jedan za drugim, pa se konačno javlja i specijalni sud za zaštitu države iz Beograda koji naređuje da istragu nastavi Sreski sud u Bijeljini. Ali ni on ništa ne postiže, jer je čitav razred i dalje ostao jedinstven.

U takvoj situaciji, Ministarstvu prosvjete nije ostalo ništa drugo nego da donese ukaz o raspuštanju osmog razreda. Da njegovim putem ne bi pošli i ostali viši razredi, ukazom se ukida i sedmi razred, s tim da po isteku školske godine prestanu s radom i peti i šesti razred. (U septembru 1935. godine ponovo je otvorena potpuna gimnazija na intervenciju viđenijih građana Bijeljine i školskih organizacija.)

Mnogi gimnazijalci iz te generacije masovno učestvuju u prvim ustaničkim danima 1941. Znali su da njihova mladost mora da podnese najveći teret, da knjigu i pero zamijeni oružjem i da se svjesno žrtvuju za domovinu. Na spomeniku ispred bivše zgrade gimnazije urezano je 209 imena naših poginulih učenika i 7 profesora.

Izvor: Klopka za pionira