Mirjana Oklobdžija: Razvoj anarhizma u Italiji

U povijesti(1) talijanskog socijalizma te emancipatorskih socijalnih pokreta, anarhistička misao i praksa ostavili su dubok trag, kako na razvoj ideja tako i na politička zbivanja. Već više od stotinu godina čuju se nekad usamljeni i tihi, a nekad mnogobrojni i snažni zahtjevi za ukidanje svakog oblika dominacije i eksploatacije, za rušenje državne vlasti i dokidanja autoritarnih oblika organizacije, za oslobođenje svih ljudi od svakog oblika prinude. Traži se takva ljudska zajednica u kojoj će prevladati princip spontanosti i biti uspostavljena inicijativa svih, tj. angažiranje svakog pojedinca po svakom pitanju od posebnog i općeg značaja. Ideal kome se teži je slobodno udruživanje bez vlasti, zajednica organizirana na principima punopravnosti svih članova povezanih u samoupravne komune i njihove federacije. Ono što bi prije svega trebalo eliminirati da bi ovakav ideal imao šansu realizacije jeste, po mišljenju anarhista, princip vlasti. „... Ako se smatra da je vlast nužna i da bi bez vlasti morao da bude nered i konfuzija, prirodno je i logično predpostaviti, da anarhija koja označava odsustvo vlasti mora značiti i odsustvo reda...“ Kada se ovo mišljenje promeni i kada se ljudi uvere da vlast nije nužna, reč anarhija baš zato što označava bez vlasti, postaće isto što i prirodni red, harmonija potreba i interesa svih, potpunom solidarnošću.“(2) Iz ovog Malatestinog stava jasno su vidljivi osnovni obrisi tipa organizacije za koju se anarhisti zalažu. No svi mnogobrojni detalji koji takvu organizaciju sprečavaju u praksi nisu nikad do kraja eliminirani, pa je problem organizacije još uvek jedno od ključnih, nerješenih pitanja anarhizma.

U prvoj fazi razvoja, sredinom XIX stoljeća, anarhizam u Italiji s jedne je strane oslonjen na teorijske izvore ove misli općenito, a sa druge primjetna je povezanost s prvim radničkim društvima mazzinijanske orijentacije. No to je i vrijeme sve izrazitijeg jačanja nacionalizma i religioznosti što će rezultirati sve primjetnijom opozicijom takvom shvaćanju. Mnogi progresivni ljudi, sputani isključivošću nacionalnog pokreta i apstraktnim idealima religioznosti, žele ozbiljenje ljudske zajednice na internacionalnom nivou i čovjeka koji će vratati sve atribute humanosti koji su odavno prepušteni bogu. Ka rascjepu neminovno vodi sve primjetnija antisocijalistička pozicija Macinija (Mazzini). Ali na ideološkom planu još jedan kratak period postoji izvjesna veza između republikanskog radikalizma i liberterskih tendencija. Uskoro će, međutim, netrpeljivost prema ostvarenom centralističkom modelu države sa nefleksibilnim sistemom pokrajinske uprave proizvesti plodan teren za onu vrstu opozicije koja razmišlja o federativnom i antiautoritarnom uređenju.

Jedan od prvih pristalica takve alternative bio je Karlo Pizakane (Carlo Pisacane 1819—1857), učesnik revolucije iz 1848. godine, zagovornik kolektivizma, federalizma i propagande djelom. Zahvaljujući njemu, Proudhonove su ideje postale poznate u Italiji u kojoj će, u periodu koji slijedi, liberterske struje biti daleko prihvaćenije nego u drugim zapadno-evropskim zemljama. Pisacane je bio odlučan protivnik svakog oblika vlasti, ali za razliku od Prudona (Proudhon) i svakog oblika vlasništva. Iako iza sebe nije ostavio nikakav pokret, a njegovi sabrani eseji izlaze posthumno, značajno je utjecao posebno na mlade republikance. U jednom smjeru taj utjecaj se manifestirao kroz akcije kojima su talijanski anarhisti, još malobrojni, iskušavali „propagandu dijelom, započinjući male don kihotske ustanke koji nisu imali šanse da uspiju, ali za koje se krivo smatralo da će pokrenuti ljude ka postignuću vlastitog oslobođenja“.(3) S druge strane, Pizakanova je djelatnost vjerojatno jedan od razloga što je 1864. godine Bakunjin vrlo srdačno primljen u Firenci, a što će ujedno biti pravi početak anarhstičkog pokreta u Italiji.

Utjecaj Bakunjina

Dolazak Bakunjina u Italiju bio je značajan impuls jačanju liberterskih struja, što će imati dalekosežne posljedice na talijansku političku scenu kao i na razvoj zbivanja i rascjep u I Internacionali. S druge strane, situacija koju je Bakunjin zatekao bila je za njega podsticaj da do kraja razvije svoje ideje u terminima anarhizma.(4) „Nije slučajno da se to desilo u jednoj zaostaloj zapadno-evropskoj zemlji i katoličkoj zemlji, u kojoj papa enciklikom od 1864. obznanjuje svoj pohod na demokratiju. U silabusu grijehova naveden je individualizam i materijalizam. Oba ova istorijska uslova — zaostalost i katoličanstvo — bitno su uticali da anarhistička ideologija prevagne u revolucionarnom pokretu, a pri ruci je bio obilat društveni podsticaj za dozrijevanje.“(5)

Na tlu Italije započeli su prvi koraci internacionalnog anarhističkog pokreta. Bakunjinova golema radna energija usmjerila se na pitanje organizacije u čemu surađuje sa čitavim nizom istomišljenika među kojima su Đuzepe Faneli (Giuseppe Fanelli), Saverio Friša (Saverio Friscia), Karlo Gambuci (Carlo Gambuzzi) i Alberto Tuci (Alberto Tucci). U to vrijeme Macini piše tekst protiv Pariške Komune osupnut „ekscesima“ komunara, a zatim kritizira i Internacionalu. Bakunjin ga optužuje da je okrenuo leđa „stvari proletarijata“ te mu 1871. godine suprotstavlja svoje internacionalističke i ateističke stavove „... Macinija je optuživao da je osnivač nove crkve u Italiji“, preko koje „on želi da vlada narodom Italije.“(6) Naziva ga posljednjim velikim svećenikom „jednog religioznog, metafizičkog i političkog idealizma koji zastarijeva“.(7)

U tom vremenu previranja i raščišćavanja političkih pozicija, mnoge bivše pristalice Macinija također odbijaju njegove stavove i prilaze revolucionarnom radničkom udruženju. Godine 1871. osnovana je Talijanska federacija Internacionale s programom na koji je najviše djelovao Bakunjin. Broj pristalica neprestano raste, pokret dobija određene konture i primjetniju ulogu u društvenim zbivanjima. Već od 1869. godine izlazi u Napulju i prvi anarhistički časopis „L'Eguaglianza“.

Talijanski predstavnici bili su protagonisti događaja koji su doveli do rascjepa I Internacionale. Nakon tih događaja u Italiji nastavljaju dominirati bakunjinističke tendencije. Na prvom kongresu talijanske federacije Internacionale koji je održan u Riminiju od 4-6. augusta 1872. godine, okupili su se predstavnici 21 sekcije. Prekinuta je svaka solidarnost sa Generalnim Vijećem i naglašeno antiautoritarno i federalističko opredjeljenje suprotno stavovima autoritarnih socijalista o nužnosti centralizacije radničke organizacije. Po svemu sudeći, utjecaj koji je Bakunjin imao na prve organizirane grupe radnika počevši od revolucionarne i ateističke alternative Macinijevom interklasizmu s religioznim primjesama, rezultirao je pravim liberterskim pokretom sa razrađenim konceptom. Već na drugom kongresu u Bolonji 1873. godine svoje delegacije šalje 150 sekcija, a broj članova 1874. popeo se na 30.000(8)

Možemo zaključiti da je ovaj prvi period razvoja anarhizma u Italiji karakteriziran revoltom protiv Macinija i laičko-demokratskog misticizma njegovog „Dio e popolo“ (Bog i narod), kao i sa odbijanjem Marksovih stavova i autoritarnog socijalizma. I u jednom i u drugom slučaju nezanemariva je uloga Mihaila Bakunjina koji će ostati povezan s talijanskim zbivanjima sve do svoje smrti 1876. godine.

Period konspiracije i pokušaja pobune

Talijanski anarhizam razvijao se u različitim područjima, ali prije svega centra i sjevera Italije, između regija Toskane, Romanje i Marše, kao i u radničkim centrima i nekim ruralnim zonama. Konspirativna praksa po uzoru na karbonare davala je čitav niz godina pečat zbivanjima u Italiji. Pokušaji insurekcije upotpunjavali su ovu sliku nestrpljivog traganja za revolucijom. Eklatantan primjer predstavljao je odred naoružanih revolucionara koji je krstario gotovo neprohodnom zonom Matese u južnim Apeninima. Godine 1877. oni u selima tog područja proklamiraju liberterski komunizam, plijene državne blagajne i njihov sadržaj dijele seljacima koji ga spremno prihvaćaju. No nisu postigli nikakav uspjeh u pridobivanju ljudi da se i sami suprotstave vlastima slijedeći njihov primjer.(9) U tom odredu bio je i mladi Eriko Malatesta (Errico Malatesta) koji će kasnije zauzimati najistaknutije mjesto u anarhističkom pokretu sve do svoje smrti 1932. godine.

Čitav niz ličnosti izbija u prve redove da bi tu ostao tek kratko vrijeme (kao Kosta) ili gotovo čitav život (kao Malatesta). Andrea Kosta (Andrea Costa 1851—1910) pripadao je anarhističkom pokretu samo u jednom periodu života ali tada kao značajna figura. Bio je predstavnik talijanske federacije Internacionale na nekoliko kongresa u periodu od 1873—1877. godine, aktivni agitator i vrsni polemičar. Kasnije polako mijenja političke stavove, a 1882. godine izabran je u Parlament, da bi u vremenu koje slijedi odigrao rukovodeću ulogu u stvaranju socijalističke partije Italije.(10)

Jedan od pristalica pobune blizak vjeri da se u srcima talijanskih seljaka i radnika krije već sazrela želja za pobunom koju samo treba ohrabriti, bio je Karlo Kafiero (Carlo Cafiero 1846—1892). Kao mladi pravnik sklon socijalističkim idejama upoznao je Engelsa koji ga, kao svog emisara, šalje u Italiju da organizira socijalistički pokret. No ondje je pokret već bio započeo, ali pod izrazitim Bakunjinovim utjecajem. Kafiero, bliži liberterskim solucijama, postat će jedan od najbližih suradnika Bakunjina koga prvi put susreće u maju 1872. godine. On i Malatesta, s kojim je zajedno lutao zonom Matese, predstavljati će uskoro najznačajnije ličnosti talijanskog anarhizma. No iako je čitav njegov rad bio posvećen propagiranju liberterskih ideja, uspio je da se odupre isključivosti koja je inače dosta izrazita karakteristika kako anarhista tako i autoritarnih socijalista (iz čega su proizašli mnogi problemi u odnosima između pripadnika ovih dviju orjentacija koji do danas nisu prevaziđeni). Preveo je izbor iz Marksovog „Kapitala“, a značajan je njegov pokušaj povezivanja Marksove ekonomske teorije (koju je visoko ocjenjivao i Bakunjin) i liberterskog shvaćanja socijalizma. „Na anarhističkom kongresu 1880. godine Kafiero drži referat na temu 'Anarhija i komunizam' i naglašava simbiozu anarhizma i komunizma.“(11) Svoj stav o ovom pitanju sintetizira ukratko na ovaj način: „Dakle, ako je za nas sloboda jednaka anarhiji, a jednakost komunizmu, naša revolucionarna formula će biti: REVOLUCIJA = SLOBODA i JEDNAKOST = ANARHIJA i KOMUNIZAM.“(12) Oko 1881. godine počinju se kod Kafiera manifestirati prvi simptomi nervnog oboljenja, a stanje mu se pogoršava hapšenjima u Luganu i godinu dana kasnije u Milanu. Poslijednjih deset godina života proveo je u psihijatrijskim bolnicama.

Pokušaji pobuna izazvali su pojačanu represiju od strane vlasti te hapšenja pripadnika Internacionale postaju svakodnevna pojava. Gotovo da nema libertera koji bar nekoliko puta u životu nije uhapšen, osuđen ili primoran da potraži utočište u nekoj drugoj, često prekomorskoj zemlji. Ali sve nade u brzi početak revolucije još uvijek nisu zgasnule. Na tajnom kongresu u Pizi 1878. godine odlučeno je da se pređe na opći ustanak. No porazi u Bolonji, Apuliji i Beneventu predstavljali su gorko buđenje iz jalovog sna o revolucionarnoj situaciji i narodnim masama u pokretu.

Slijede vremena brojnih pojedinačnih napada na istaknute ljude režima, tzv. „propagande djelom“. U historijatu razvoja anarhizma ti događaji predstavljaju usamljene epizode kratkog daha i relativno limitiranog trajanja. No bez obzira na činjenicu što su te metode u različitim okolnostima koristili i pripadnici drugih socijalističkih orjentacija, takav oružani čin ostao je do danas hipoteka upravo anarhističkog pokreta te se riječi „terorizam“ i „anarhizam“ upotrebljavaju gotovo kao sinonimi. Ne uzima se u obzir da najpoznatiji predstavnici talijanskog anarhizma nisu bili pristalice tog tipa oružanih napada, kao ni velika većina članova pokreta. Ali se pamti da je Sante Kaserio (Sante Caserio) 1894. godine ubio francuskog predsjednika Karnoa (Carnot) da Mikele Anđolio (Michele Angiolillo) 1897. godine puca na španjolskog premijera Kanovasa, dok 1898. godine Luiđi Lukeni (Luigi Luccheni) ubija u Ženevi Elizabetu Austrijsku, a Gaetano Breši (Gaetano Bresci) 1900. godine kralja Umberta.(13) Spektakularnost tih i mnogih drugih ubistava ili pokušaja ubistava bacila je sjenu i na sve one koji su drugim metodama željeli ostvariti bolji i humaniji svijet, sjenu u kojoj će kasnije, pa i danas, stradavati nevini (o čemu će kasnije biti riječi).

Jedna druga struja anarhista bavi se mišlju o realiziranju utopijskih komuna. Najpoznatiji pokušaj bila je svakako kolonija Sesilia koju su 1890. godine talijanski anarhisti osnovali u Brazilu. Godinu dana kasnije 200 ljudi živi i radi u koloniji koja će trajati do 1894. godine kada se raspada zbog unutrašnjih nesuglasica i vanjskih pritisaka.

No većina anarhista ni tada ni kasnije nisu ni ubojice ni realizatori utopijskih projekata već agitatori koji, živeći često na rubu egzstencialnog minimuma i na rubu zatvora, pokušavaju propagirati vlastite ideje i steći što veći broj pristalica.

Eriko Malatesta

Eriko Malatesta (1853—1932) bio je gotovo pola stoljeća pripadnik i kasnije najznačajnija figura talijanskog anarhizma. Bakunjina je upoznao na internacionalnom kongresu u Saint-Imieru 1872. godine. Zalažući se za internacionalizam pokreta obišao je mnoge evropske zemlje, boravio u Egiptu, a 1884. godine odlazi u Argentinu gdje nastavlja s radom. Dio njegovih putovanja međutim nije bio plod slobodne odluke, već uklanjanje s puta silama režima uvjerenim da oni koji drugačije misle najbolje pristaju u zatvore. Devedesetih godina uglavnom boravi u Londonu, a u Italiju se vraća 1897, u vrijeme brojnih atentata i represije. Odlazi zatim u Sjevernu Ameriku gdje uglavnom djeluje u kolonijama talijanskih emigranata od kojih su brojni liberterski orjentirani. Na prijelazu stoljeća kratko vrijeme boravi na Kubi, a zatim ponovo živi u Londonu, jednom od najvećih centara političkih emigranata iz cijele Evrope. Značajan je bio njegov istup na internacionalnom kongresu u Amsterdamu 1907. godine.(14)

Kroz sve to vrijeme putovanja iz zemlje u zemlju pojavljuju se njegovi brojni radovi koji često predstavljaju lucidne doprinose razvoju anarhističke misli.(15) Njegove ideje se nerijetko nadovezuju na Kropotkinove, ali time nisu ukalupljene u fundus već rečenog. Za njega anarhija predstavlja idealnu, slobodnu ljudsku zajednicu bez vlasti i bilo kog oblika eksploatacije i dominacije. To je stanje naroda koji upravlja samim sobom bez konstituiranog autoriteta. „Po Malatesti, vlada ni iz daleka nije stvaralac energije, već trati, paralizira i svojim metodama djelovanja uništava goleme snage.“(16) Bio je i protivnik sindikalizma upozoravajući posebno na konzervativnost plaćene, sindikalne birokracije. Dosljedan klasičnom anarhističkom stavu o uzdržavanju od glasanja koje najčešće predstavlja neki oblik manipulacije, on je „prilikom izbora Kartela ljevice u Francuskoj, u svibnju 1924. godine odbijao bilo kakav ustupak“, smatrajući da su se anarhisti održali „čistima jer su se znali oduprijeti izbornoj sireni“.(17) Zalagao se za opću slobodu propagande i organiziranja, socijalnu pravdu i „jedno društvo u kojem će biti eliminirano svako nasilje, u kojem ćemo svi imati kruh, slobodu, nauku, u kojem će ljubav biti vrhunski zakon života“.(18)

Malatestu nazivaju anarhokomunističkim apostolom čija je zasluga, između ostalog, što je talijanski jezik postao jedan od službenih jezika internacionalnog anarhizma. Kada se 1919. godine Malatesta vraća iz Londona dočekala ga je impozantna masa radnika, a dobrodošlicu mu sirenama iskazuju brodovi u luci Đenove. Ta godina predstavlja vrhunac talijanskog radničkog pokreta nad kojim se već počinju sakupljati sjene fašizma. Nade je probudio uspjeh Ruske revolucije, a koncilističke, samoupravljačke tendencije prisutne su i među autoritarnim socijalistima. Pobjeda u Rusiji za koju tada mnogi vjeruju da postaje država u kojoj dominiraju predstavnici radnika, a ne više buržuji, navodi mnoge revolucionare da se priključe komunistima. Međutim Malatesta u jednom pismu iz ljeta 1919. godine predviđa sudbinu čitavog niza ruskih revolucionara kao i same revolucije u toj zemlji. „Lenjin, Trocki i njihovi drugovi zacijelo su iskreni revolucionari, ali oni pripremaju vladine kadrove, kojima će oni što će doć iza njih poslužiti da iskoriste revoluciju te da je ubiju. Oni će biti prve žrtve svojih vlastitih metoda.“(19)

Godine 1920. izašao je prvi broj lista „Umanita Nova“, a dvije godine kasnije „Pensiero e Volonta“. Rad se nastavlja u sve težim uvjetima prouzrokovanim političkom situacijom kojom sve suverenije vladaju fašističke snage. Štrajkovi nezadovoljnih radnika postaju svakodnevna pojava, pa anarhisti još jednom vjeruju da se bliži čas revolucije. Ali ponovo se radilo o praznim nadama. U prvi plan izbijaju jače nego ikad upravo eksploatacija, dominacija, nacionalizam i brutalno gušenje ljudskih sloboda. Koraci Musolinijevih pristalica zaglušuju liberterske zahtjeve koji kao da dolaze iz nekog drugog svijeta u kojem važe drugi zakoni mišljenja i druge vrednote. Malatesta i dalje pita: „Šta je vlast? Postoji bolest ljudskog duha koja se zove metafizička tendencija, koja je razlog što čovek, pošto je pomoću logičkog procesa apstrahovao kvalitet nekog objekta, postaje subjekt nekoj vrsti halucinacija, koje ga nagone da prihvati apstrakciju kao realnu stvar. Ova metafizička tendencija, uprkos napretka pozitivnih nauka, ima još uvek čvrste korene u duhu većine naših savremenika. Ona ima takav uticaj da mnogi smatraju vlast stvarnim entitetom sa izvesnim datim atributima razuma, pravde, jednakosti nezavisno od ljudi koji sačinjavaju vlast.“(20)

Progoni ljevičara sve su brojniji. Anarhisti, socijalisti, komunisti i republikanci dijele jednaku sudbinu u prepunim zatvorima ili napuštaju zemlju da nastave rad u inostranstvu, dopunjen sada i antifašističkom propagandom. Stari anarhist Eriko Malatesta nije uhapšen ali je bio pod policijskom prismotrom sve do svoje smrti 1932. Njegove zadnje dane pratila je slika jednog mračnog doba koje je dolazilo, dijametralno suprotnog od ideala za koji se zalagao čitav svoj život.

Pravci razvoja anarhizma do početka fašističke dominacije

Još čitav niz značajnih imena anarhista povezano je s razvojem radničkog pokreta u Italiji. Treba spomenuti Frančeska Saveria Merlina (Francesco Saveri Merlin 1856—1930), urednika lista “Ii grido del popolo”, internacionalistu i propagatora liberterskih ideja. Nezaobilazan je i Pietro Gori (Pietro Gori 1865—1911), književnik, suradnik Fabrija (Fabbri) u časopisu „Il pensiero” i svjetski putnik (dobrovoljno — kao zastupnik novih ideja, uvijek u potrazi za istomišljenicima, i prinudno — bježeći pred represijom koja je ugrožavala svakog talijanskog radikala na kraju XIX stoljeća).

Luiđi Fabri (Luigi Fabbri 1877—1935) bio je interpretator ideja Malateste, ali i originalni mislioc s velikim zaslugama za promoviranje liberterske kulture. Bavio se odnosom anarhizma i sindikalizma, organizacije, zatim ženskim pitanjem, umjetnošću itd. Sudjelovao je u stvaranju UAI (Unione Anarchica Italiana — Anarhistički savez Italije), a zatim je prinuđen napustiti Italiju koju polako osvajaju fašisti. Nastavlja s radom u Francuskoj, a 1930. godine odlazi u Južnu Ameriku i do kraja života djeluje u Montevideu. Njegov opus je golem, a uz političke brojne su i socijalne teme koje obrađuje, posebno iz oblasti pedagogije i obrazovanja (pod utjecajem Franciska Ferera (Francisco Ferrera) bio je pristalica alternativne, „moderne škole“). Također se bavio sociologijom i kriminologijom. Najznačajnija mu je knjiga „Dittatura e rivoluzione“ (Diktatura i revolucija, Ankona, 1921.), a poznata je i njegova polemika s Buharinom iz 1922. godine u kojoj izražava sumnju u teoriju o „odumiranju države“ smatrajući da će svaka nova država uvijek producirati jednu novu klasu upravljača onemogućavajući tako ukidanje klasnog društva.(21) Zalaže se za bezrezervno uništenje države završavajući svoj tekst riječima koje predstavljaju sažetu kritiku boljševičke revolucije (kakva se javljala u gotovo svim anarhističkim dokumentima tog vremena) koja je „na ruševinama buržoaske izgradila drugu državu, čak snažniju, s većim funkcijama i većom moći“.(22) Smatrao je da je Ruska revolucija i njeno kritičko proučavanje od golemog značaja „jer zapadni revolucionari mogu uskladiti svoje djelovanje kako bi izbjegli, ukoliko je to moguće, pogreške koje je rusko iskustvo moglo iznijeti na vidjelo“.(23)

Period između dva rata karakterizira veoma velik broj časopisa i novina koje izdaju socijalisti. Poslije vremena insurekcionističkih tendencija, propagande djelom i emigracije, došlo je doba vrlo bogate propagandističke aktivnosti koju će prekinuti fašistička represija s ponovnim emigracijama naprednih ljudi iz Italije. U tim danima najpoznatiji je eksponent libertera Kamilo Berneri (Camillo Berneri 1897—1937), profesor, pamfletist i vrsni kritičar suvremenih zbivanja.(24) Među prvima se pridružio anarhistima u Španjolskoj gdje je organizirao talijansku kolonu na aragonskom frontu. Suprotstavljao se ulasku anarhista u vladu i tvrdio da se „poraz Franka može postići samo revolucionarnim ratom“.(25) Ubijen je u toku sukoba staljinista i anarhista u Barseloni 5. V 1937. godine.

Kamilo Berneri bio je u političkom i etičkom smislu poslednja velika figura anarhističkog pokreta prije II Svjetskog rata. Zbog ograničenosti prostora samo ću spomenuti još neka imena koja čine dio historije ovog pokreta. To su Luiđi Molinari (Luigi Molinari 1866—1918), Karlo Molaski (Carlo Molaschi 1866—1953), Leda Rafaneli (Leda Rafanelli 1880—1971), Luiđi Galeani (Luigi Galleani 1861—1931) i Đovani Rosi (Giovanni Rossi 1856—1943). Čitav niz njihovih istomišljenika nestao je u fašističkim zatvorima, u Španjolskoj i u II Svjetskom ratu. No njihove ideje i danas nastavljaju živjeti na političkoj sceni Italije predstavljene malobrojnim ali vitalnim grupama suvremenih libertera.

Oklobdžija - Drugi deo